OD TRČANJA NISAM USPELA DA POBEGNEM: Ljiljana Tasić, druga žena u Srbiji koja je istrčala 100 maratona

Za svet 28. avgust ove godine i nije bio neki poseban dan. Ništa se epohalno nije desilo, nijedan se događaj nije preterano izdvojio i kvalifikovao za ulazak u istoriju, ni po čemu ga specijalnom planeta neće pamtiti.

Ali hoće Ljiljana Tasić. I hoće njeni Pančevci.

Tog dana je ova naša sugrađanka u Zagrebu istrčala svoj stoti maraton u životu i ušla u čuveni „klub 100 maratona“.

Ona je tek druga žena u Srbiji kojoj je to pošlo za rukom, a dvadeseta maratonka, ako listi dodamo i muškarce.

Verovali ili ne, za ovo dostignuće trebalo joj je svega 6 godina, 2 meseca i 22 dana.  Nije ni čudo kad ona ume da za godinu dana istrči i po 17-18 maratona i još 7-8 ultramaratona preko! Ljilja tvrdi da nije sa druge planete, ali nije da ove brojke ne bude takvu sumnju…

Impresivne brojke

Tih 100 maratona koje je ova Pančevka istrčala zapravo nisu samo maratoni.

Na Ljiljaninoj listi je u trenutku ulaska u „klub 100“ bilo 57 maratona (42,195 m) i 43 ultramaratona (sve trke preko 42,195 m).

Kažemo bilo, jer ona na tom broju nije stala. U međuvremenu, nepune dve nedelje nakon „stotke“, istrčala još jedan ultramaraton, a do kraja septembra planira da savlada još bar dve dugačke staze.

Spisak svih njenih trka možete pogledati OVDE.

Kad sve ovo uzmete u obzir, ne možete da se otmete utisku da je Ljiljana kroz svoj dosadašnji život više trčala nego što je hodala.

Za divno čudo, prvi korak koji je kao dete načinila nije bio – trčeći. Štaviše, lekari joj kao novorođenčetu nisu predviđali sportsku karijeru, budući da je rođena bez spoljašnje kosti na jedom od pršljenova. Da je taj nedostatak bio samo malo veći, ova maratonka verovatno bi bila nepokretna.

Trčanjem je, kako kaže, počela da se bavi slučajno, zato što ju je – kakve li simbolike – koliko god od trčanja bežala, ono sustizalo, prestizalo i dozivalo…

A kad se konačno prepustila, nastala je životna priča koja zaslužuje knjigu. Bio bi to sigurno bestseler koji biste pročitali u dahu, koji bi vas zarazio inspiracijom i poletnošću i koji bi vam, na mnogo lepih načina, oplemenio, a možda i promenio život.

U priči koja sledi odabrali smo tek najbolje, najzanimljivije i najuzbudljivije delove Ljiljine životne staze, žaleći što nam prostor ne dozvoljava da je predstavimo do detalja. Jer vredi

Rodila se bez dela pršljena i zamalo da bude invalid

Ljiljana Tasić je na nagovor roditelja završila ekonomiju, ali se time nikad nije bavila.

Dugo je radila u privatnom sektoru, a Pančevci, posebno oni naklonjeni sportu, znaju je verovatno iz prodavnice sportskih preparata i dodataka ishrani koju je godinama držala i u kojoj je i radila.

Njen suprug je bio dr Nebojša Tasić, urolog u pančevačkoj Opštoj bolnici koji je, nažalost, preminuo u martu prošle godine nakon duže borbe sa teškom bolešću.

Ljilja je sada u penziji i živi sa ćerkama Anđelijom (28) i Natalijom (21). Obe studiraju i uporedo rade. Ljilja im je maksimalno posvećena, a ako nije kraj njih, onda je na stazi za trčanje.

– Ima 22-23 godine kako sam počela da trčim. Pre toga sam nekako izbegavala trčanje. To ne znači da me bavljenje sportom nije interesovalo, naprotiv. Oduvek sam bila aktivna, jer kad to nije slučaj, kad mi mišići nisu zategnuti, to me tišti, čini me nervoznom, ne prija mi. I zbog toga sam stalno bila u pokretu. U školi sam trenirala basket, plivala sam, igrala šah. Sve me je interesovalo i svuda me je bilo. I onda odrasteš… U jednom periodu se skoro ničim nisam bavila, osim onih klasičnih aktivnosti: zimi skijanje, leti plivanje, a između ništa. Bilo je tu i nekih pokušaja da uz posao i decu uklopim i aerobik, jogu, pa hata jogu, ali ništa ozbiljnije.

Jutro koje je promenilo sve

U međuvremenu su Tasići napravili kuću na Misi i Sportski centar „Mladost“ bio jako blizu.

Delovao je na Ljilju kao magnet.

 

– I tako sam iz čista mira jednog jutra krenula da trčim. Odlično se sećam patika koje sam imala. To čak i nisu bile neke patike za trčanje. Obula sam ih, navukla helanke, sišla do Sportskog i krenula. I tako je to počelo. U to vreme sam radila od 10 sati ujutru, tako da sam imala idealne uslove za jutarnju trening. Prvih nekoliko godina trčala sam uglavnom do 5 kilometara, 10 plafon, jer sam odlazila i u teretanu. Počela sam da učestvujem i na manjim trkama. Dešavalo se da se prijavim za beogradski polumaraton, Neša i ja sednemo na motor, on me odveze bukvalno do starta, ja istrčim, on me na cilju čeka kraj motora, na brzaka se tu presvučem, sednem na motor, stavim kacigu i krenemo odmah nazad za Pančevo. Trka još traje, a mi smo već stigli kući. Bilo je i nekih trka na Adi, po 7,7 km, pa je u Novom Sadu s proleća bio polumaraton, pa reciklažni pred Novu godinu… Tako, sporadično sam odlazila na trke, ali nisam u to vreme poznavala druge ljude iz sveta trčanja.

Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari…

Trka koju Ljilja smatra prelomnom, onom koja je ju je na neki način konačno definisala kao maratonku, dogodila se 2015. godine. A sve je na početku delovalo tek kao slatka maštarija…

– Neša i ja smo 2013. bili u Njujorku i vratili smo se prepuni lepih utisaka. Iduće godine, dok nas je još uvek držalo oduševljenje tim putovanjem, gledali smo uveče neki film i baš je bila scena Njujorka. Neša je prokomentarisao kako bi voleo da opet odemo tamo i ja… ne znam šta je meni dunulo da sam rekla: „Nema problema, bejbe, evo ja ću da se prijavim za lutriju za Njujorški maraton, mene će da izvuku i idemo u Njujork!“. I sve to bude baš tako! Ja se prijavim, oni me izvuku i mi smo 2015. otišli zajedno u Njujork.

Ta velika trka u Americi, u kojoj je te godine učestvovalo čak 53.000 ljudi, bila je zakazana za oktobar i trebalo je da to bude Ljiljin prvi maraton.

Međutim, ispostavilo se da će u mesecima koji su prethodili tom događaju, život našoj Pančevki doneti čak dva maratona. Čisto da se valjano pripremi za onaj veliki na jesen.

– Prvi maraton sam trčala 6. juna 2015. u Aradu, pet meseci pre Njujorka. I to se desilo neplanirano. Trebalo je zapravo da trčim polumaraton. Društvo iz Beograda je krenulo po mene i zajedno smo nastavili ka Vršcu. Kako sam sela u auto, tako me je dvoje prijatelja uglas pitalo zašto ja ne bih trčala maraton. Ukapirali su da sam spremna za to i da neće biti nikakvih problema da na licu mesta preinačim prijavu. Nisu me mnogo ubeđivali, lako sam pristala, jer se ni meni zapravo nije svidelo da idem nepripremljena na trku kakva je Njujorški maraton i da mi to bude prva trka te dužine.

Toliko se uplašila da se budila noću

– I tako sam se prijavila. Prepala sam se skroz na skroz, čak sam se i budila noću pitajući se šta će biti i kako će biti. Sećam se da je tog dana u Aradu bilo jako toplo, što je neuobičajeno za sam početak juna. Sećam se i dece, školaraca kojima je to izgleda bio prvi tako veliki maraton. Oni su napravili baš dobru atmosferu pored staze. Sama staza je bila naporna. Arad nije prevelik grad, ali smo trčali levo, desno, preko mostova, prelazili reku, kroz neki park cik-cak, gore-dole… Strogo sam slušala savete druga koji mi je rekao da kod svake okrepe, a one su otprilike na svakih 5 kilometara, obavezno stanem, popijem vodu, pojedem nešto, da uzmem malo limuna, da prohodam dok to pojedem i popijem i da onda nastavim. I ja sam to strogo slušala, iako nisam imala potrebu ni za hranom ni za pićem. Na nekih kilometar, kilometar i po pre cilja on me je sačekao i trčao sa mnom. To mi je baš značilo, jer sam tu već bila premorena i jedva sam čekala da završim. On mi je svojom podrškom pomogao da taj kraj ni ne osetim. I što je najbolje od svega, ispostavilo se da sam bila prva u svojoj kategoriji i dobila sam čak i nagradu od nekih 30 i kusur evra koje su mi naknadno poslali poštom. Tako mi je moj prvi maraton ostao u baš lepom sećanju.

Suprotno očekivanjima, posle maratona u Aradu Ljilja nije čak imala ni neku veću upalu.

– Završila sam trku za oko 5 sati. Sigurna sam da sam mogla i brže, ali sam išla ispod svojih mogućnosti, jer sam slušala savete prijatelja i nisam htela da se forsiram. To mi je ipak bio prvi maraton i trebalo je tek sebe da upoznam kao trkača. I dan danas bih svakom početniku savetujem da nikad ne da sve od sebe na prvoj trci, da se štedi i da polako savladava stazu, jer biće vremena kad će se oprobati u nekim ozbiljnijim pričama.

Provozah se, isrčah, vratih se

U međuvremenu je nastavila da trenira za Njujork. Otišla je sa porodicom na more, na malo ostrvo Amuljani i tamo je ustajala ujutru i pre izlaska sunca kako bi trčala po 10 ili 15 kilometara.

I onda je na vidiku ugledala novi maraton.

– Pošto sam trenirala sve vreme dunulo mi je da krajem avgusta odem na GRAWE Noćni maraton u Zagrebu. I to sam i uradila. Dogovorim se sa drugaricom, nas dve sednemo u auto, odemo u Zagreb, gde sam bez problema istrčala ceo maraton. Čim sam završila trku, presvukla sam se, sele smo u auto i odmah krenule nazad za Srbiju. Dremnule smo sat-dva usput na jednoj pumpi i vratile se kući. I tako je Njujork ispao treći maraton. Otišla sam tamo potpuno rasterećena i sve je prošlo u najboljem mogućem redu.

Zanimljivo je da će GRAWE Noćni maraton u Zagrebu šest godina kasnije biti upravo i Ljiljin stoti maraton.

Njujork, Njujork…

Ali vratimo se na utiske iz Njujorka. Tog dana ulicama ovog velikog grada trčalo je 53.000 ljudi i među njima i Ljilja Tasić.

Da bi takva trka uopšte bila moguća, trkači nisu kretali u isto vreme.

 

– Kad se prijavljujete za maraton, poželjno je da navedete za koje vreme očekujete da ćete završiti trku i na osnovu toga oni vas smeštaju u određeni gejt. Dok mi sporiji trkači krenemo, elita i oni brzi maratonci su već stigli na cilj, jer su krenuli par sati ranije. Neverovatna atmosfera vlada na maratonu. Non-stop imate publiku sa strane, svi te bodre, sa svih strana se čuje muzika, jer mladi neafirmisani umetnici koriste priliku da se predstave svirajući tu na ulici. Ako slučajno imaš ispisano ime na majici, dozivaju vas i navijaju. Ja sam Njujorški maraton istrčala i sledeće 2016. godine i tad sam imala na majici ispisan svoj nadimak Lila. Onda su me dozivali i „Lili“ i „Lila” i „Lejla”, dovikivali mi da imamo isto ime, bodrili me, hrabrili. Neki ljudi u publici tu drže i razne transparente: „Izdržite“, „Još malo do cilja“, „Za pivo“… To je sve toliko zanimljivo da čovek ni ne oseti trku, a već je na cilju.

Kroz jevrejski kvart samo tiho

Pročitajte još  BOKS: Profesionalac u borbi za tron Balkana

– Jedini mirniji deo je kvart gde su ortodoksni jevreji. Trči se nedeljom, a oni tada idu u crkvu. Tu vas jedino niko ne bodri. Gore u Bronksu isto zna da bude malo tiše, a ovo sve ostalo je sjajno. Kad sam završila trku, jedva sam se posle našla s Nebojšom i prijateljima. Ne možeš doći tamo gde želiš, jer je sve zatvoreno i ogromna masa ljudi kreće se tačno propisanim putanjama. Na mene je jako lep utisak ostavilo i to što se jednako poštuju i oni trkači koji zapravo nemaju neku kondiciju već hodaju do cilja i stižu satima kasnije od ostalih. Uredno i njih svi čekaju i bodre ih jednako kao i ostale mnogo brže trkače.

Raskrvarene bradavice kao danak neiskustvu

Zanimljivo je da sami Njujorčani ne mogu tako lako da se prijave za taj maraton. Da bi dobili priliku da učestvuju, najpre moraju devet puta da volontiraju na trkama.

– Organizacija u Njujorku je zaista sjajna. Svega ima od okrepe, čak i vazelin ako nekome zatreba. Poznato je da se trkači moraju namazati pre trke, ali ipak se desi da neko to ne zna ili zaboravi ili čak nije ni svestan šta bi mu prilikom trčanja moglo napraviti problem. I meni se to dešavalo u početku. Ne namažem se i onda me etiketa šortsa dugotrajnim trenjem tokom trčanja toliko nažulja da mi napravi strašne opekotine. To na trci ni ne osetim, ali zato spoznam i te kako svoj problem kad krenem da se tuširam i kad to zapeče u kontaktu sa vodom. Muškarci isto plaćaju svoje neiskustvo ako ne zaštite bradavice pre trke. Kad trče 4-5 sati i majica sve vreme vrši trenje s kožom, ako preko bradavica nisu prelepili flaster ili neku zaštitu, raskrvariće ih. Ispod pazuha, na preponama, na butinama, na svakom mestu gde se vrši trenje treba namazati vazelin da bi se izbegli ovakvi problemi. Ja sad posle ovoliko trka i te kako vodim računa o tome, ali početnici neretko plaćaju danak neiskustvu.

Trčala zajedno sa ovčicom, šoljom i Big Benom

Posle Njujorka maraton se Ljilji sasvim uvukao u kožu. Uglavnom je bilo dovoljno da joj neko samo spomene da se negde održava neka dobra trka i ona bi se već prijavljivala. Trčala je u mnogim gradovima širom planete, ali i u svim gradovima bivše Jugoslavije.

Jedan od najneobičnijih bio je onaj u Londonu, koji je pomalo ličio na maskenbal.

– London je bio u aprilu 2019. i veoma mi se dopao, iako to nisam očekivala. Sa puno skepse sam krenula na tu trku, zato što je to prilično zatvoren maraton za strance. Rekla bih da više od 95% učesnika, a ima ih oko 30-40 hiljada, čine Britanci. Teško je tamo ući ako dolaziš iz inostranstva. Na kraju, utisci su bili baš dobri. Staza nije naročito zanimljiva, jer se uglavnom trči po periferiji, a ne kroz sam centar Londona, ako se izuzme deo oko Bakingemske palate, gde se trka završava. Trkači i to ti iz Britanije su jako egzotični i zanimljivi, skroz su ludi. Imam utisak da je svaki peti maskiran, pa tako pored vas trče ovčica, šolja, pas, kraljica… ma sve i svašta! Ljudi trče sa svim tim na sebi. Gledala sam tipa koji je natakao ogroman Big Ben na sebe. Valjda ga je napravio od kartona. On je tako došao do cilja i onda se savijao, skoro da je puzao da bi mogao uopšte da prođe ispod ciljne kapije.

Kad vam se ne dopadne neki toalet, pomislite na ovo

– Sve je to bilo beskrajno zanimljivo i odvuklo mi je pažnju na prvom delu trke, a to je značilo da ću drugu polovinu trčati brže od prve. Obično na maratonu kad istrčiš prvu polovinu, na to vreme dodaješ 10 do 15 minuta za drugu polovinu. Kod mene je ovde bilo obrnuto, jer sam u prvoj polovini gledala u sve te maskirane ljude oko sebe, a i morala sam do toaleta, i to mi je pojelo malo vremena. Najveći šok mi je bio kad sam videla da tamo u improvizovanim toaletima postoje pisoari i za žene. Dočeka te ogromna kutija sa kartončićem koji ti treba da saviješ i pretvoriš u levak i zaista uz pomoć toga koristiš pisoar. Ne pitajte kako to izgleda u praksi.

Od maratona koji su na Ljilju ostavili utisak, izdvajaju se oni u kojima možeš da uživaš i kao turista.

– Dopali su mi se maratoni u zanimljivim gradovima gde je staza takva da možeš da vidiš i sam grad, kao na primer Moskva, Sankt Peterburg, Amsterdam, Beč, Berlin, Bratislava, Prag, Košice (inače najstariji maraton u Evropi, dok je Boston najstariji svetski), Čikago, Malta, Kipar, Istanbul, Atina…

Kad te žednog pofajtaju

Kao jedan od težih maratona upamtila je onaj u Sankt Peterburgu, održan u julu 2016, zato što je usred trke nestalo voda za piće.

– Pored staze nije bilo čaša, već su tu bile isključivo flašice s vodom. Trkači su uzimali i po dve odjednom nesvesni činjenice da im je broj ograničen i da neće biti dovoljno vode za sve. Dan je bio izuzetno topao. Sećam se da je trka krenula u 8 ujutru, a da je digitalni sat pored staze već u 10 pokazivao da je 29 stepeni. To je potpuno neočekivano za taj deo sveta i organizator je predvideo onaj broj flaišica s vodom koji je bio dovoljan ranijih godina kada su vremenski uslovi bili uobičajeni. I tako se voda razgrabila i mi smo tokom trke potpuno ostali bez te dragocene tečnosti. Trčala sam sa jednim drugom iz Vranja koji je vojno lice i vukla sam ga. Baš sam ga vukla, jer nije bio siguran hoće li moći da izdrži. I ko za inat, prilazimo dvadesetom kilometru i sve se nadamo – sad će voda, kad: nema vode! Sreća u nesreći, bilo je tu par momaka koji su prolazili na bajsevima i nosili su fajtalice. Nisu imali da nam daju flašice s vodom, ali zato su nas fajtali da ne bismo kolabirali.

U sred te drame, poput fatamorgane u pustinji im se u jednom momentu ukazala voda.

– Naišli smo na jedan ogroman bulevar, gde smo sa stane videli brdo iskorišćenih flašica sa vodom. Tu su ih pobacali trkači koji su bili isped nas. Uzimali smo ih, zalivali se i trčali tako skroz mokri. Tek kad smo došli na par kilometara pred cilj, stigla je voda. Od onda, videće se i na fotografijama, retko koja trka počne, a da ja nemam svoju flašicu vode u ruci. Jeste naporno, jeste da te to usporava i da smeta, ali ja ne jurim rezultat niti spadam u brze trkače ni zbog godina ni zbog građe. Cilj mi je samo da završim trku, tako da je flašica uvek tu.

Podršku porodice cenila je gazeći po žuljevima

Da bi žena, pa još zaposlena majka dvoje dece, živela ovako neobičnu strast, ona definitivno mora da ima bezrezervnu podršku i razumevanje svoje porodice. Na sreću, Ljilja ju je imala, ali se iz petnih žila trudila da pokaže koliko to ceni.

Nekada je koristila i nadljudsku snagu da bi postigla da zbog njenih trka ni porodica ni poslovne obaveze ne trpe.

Sa suprugom u Lisabonu

– Sve vreme sam imala ogromnu podršku i Nebojše i dece. Sve ovo ne bi bilo moguće da je bilo drugačije. Ali nisam htela da budem bezobrazna i da zloupotrebim to što su oni bili uz mene. Dešavalo mi se da dođem sa trke, autobus nas ostavi kod Arene, tu sednem u auto, odem do kuće, istuširam se, našminkam i pravac na posao. Zato ja na trkama ne mogu sebi da dozvolim da se potrošim. Znam da me i nakon toga čekaju obaveze i da dugujem ljudima oko sebe da budem tu i za njih. Jednom se tako zalomilo da se trka od 24 sata održavala u Atini, gde smo mi baš bili na odmoru. Nisam to planirala, zaista se slučajno poklopilo. Naravno, trčala sam. Na pola nas je zadesio ogroman pljusak, a ja se nisam setila da ponesem rezervne čarape. Trčala sam tako mokrih nogu i zaradila jezive žuljeve. Stopala su mi bila prepuna plikova. No to me nije sprečilo da se narednog dana penjem sa porodicom na Akropolj. Reč nisam rekla. To je najmanje što sam mogla da učinim za njih.

Najduže trke 

U svetu trčanja, svaka trka duža od 42.125 metara smatra se ultramaratonom. Dakle, dovoljno je da to bude i 43 kilometra.

Ljilja ima 44 ultre, od kojih je 10 dugo preko 100 kilometara.

Najduža je bila trka od 100 milja (161 km) u Poljskoj, a prati je 24-satna ultra na Paliću od 144,05 km, koju je trčala 2017. godine.

– Ultramaratoni su se dešavali paralelno sa maratonima. Oni su uglavnom vezani za planinske staze. Dobar drug koji vodi Balkansku trkačku ligu Nikola Minić i ja smo uglavnom trčali zajedno. Nije morao mnogo da me nagovara, bilo je dovoljno samo da mi kaže da negde ima dobra trka i ja sam već rešena da idemo. I uvek smo birali najduže staze.

Monblan – (ne)mogući izazov

Jedan od Ljiljinih velikih poduhvata je to što je uspela da se izbori za pravo da trči ultramaraton na Monblanu. Tamo ne može da ode baš svako.

Foto: Pixabay

– Iskreno, ne znam koja mi je bila prva ultra, ali definitivno mi je najteži bio ultramaraton na Monblanu 2019, koji nisam ni završila. Ta trka je i u svetu priznata kao prestižna i na nju ni ne možeš da odeš tek tako. Da biste učestvovali na toj trci morate da skupite 25 bodova. Za to mi je trebalo pet ozbiljnijih trka preko 100 kilomentara. To su bile Travna u Bugarskoj, trka od 140,8 kilometara sa usponom od 3.500 metara – znači treba da se popnem na tu visinu i da se s nje spustim tokom tih 140 kilometara. Poene mi je doneo i ultramaraton u mestu po imenu Šlak Orlih Gnjazd (Szlak Orlych Gniazd – Staza orlovih gnezda), u Poljskoj od 100 milja, to je 161 kilometar, sa usponima. Trčala sam i Jadovnik od 111 km, Frušku goru od 134 km… Uspela sam da skupim bodove, ali tu nije bio kraj. Trebalo je i da me izvuku na lutriji, što se i desilo.

Onda su krenule ozbiljne višemesečne pripreme za trku.

– To je trka od 171 km sa penjanjem i spuštanjem do 10.040 metara. Tog leta bila sam na Žabljaku, u atletskom kampu Ašković i ozbiljno sam se spremala. Penjala sam se na Durmitor, trčala polumaraton… Nisam bila sigurna da li ću uspeti da završim tu trku, jer je zaista jako teška, ali sam imala želju da probam. Trka se održavala u avgustu, a negde krajem jula Nikola Minić, koji je trebalo da ide sa mnom, saopštio mi je da odustaje, jer nije uspeo da se spremi. Baš sam bila potonula. Nije se ni meni više išlo. Sasvim slučajno, stupila sam u kontakt sa čovekom iz Novog Sada koji je imao bodove za trku od 100 km i isto nije imao društvo, tako da smo na kraju nas dvoje išli. Uspela sam da nam nađem jeftine povratne karte preko Flixbusa i bili smo u kampu, on je imao veliki šator, tako da me je sve koštalo manje nego da sam otišla na letovanje.

Kako je sve zamalo propalo zbog jedne JAKNE

Pročitajte još  DŽUDO: Dva srebra za devojčice iz Dinama na međunarodnom turniru u Kikindi

Sama trka Ljilju je poprilično razočarala.

– Prvo sam se razočarala kad sam od samog početka videla kako je sve potređeno eliti. Mi obični smrtnici smo sa trkom krenuli uveče, što znači da su nas čekale dve noći na stazi, samo da bi elita – momci koji su jako brzi, koji su odatle, koji imaju jake sponzore… završili trku kasno popodne tako da za njih može da se priredi ceremonija dočeka.

Tu nije bio kraj neprijatnostima.

Ljiljina jakna nije se baš dopala organizatorima, pa je malo failo da joj zbog toga padne u vodu sav trud da uopšte stekne pravo da učestvuje u trci.

– Svaki ultramaraton koji podrazumeva penjanje na neku visinu ili trčanje noću, zahteva obaveznu opremu, kao što je astrofolija (to je onaj celofan koji kada se ogrneš ti zaista čuva toplotu), lampa, pištaljka, učitana mapa, telefon koji je u dometu, nekad rukavice, određena vrsta jakne koja ne propušta vetar i vodu, kapa sa zaštitom, krema za sunčanje, naočare, specijalne nepropustljive rukavice, pantalone, čarape, eksterna baterija za telefon… Na Monblanu sa tog spiska oni ti označe deset nasumično odabranih stvari koje treba da doneseš na proveru kada ideš da preuzmeš broj. Meni su između ostalog tražili da donesem jaknu. Imala sam dobru jaknu, ali se od pranja u mašini razlepila neka traka kojom su bili prelepljeni šavovi da ne bi bili vidljivi. Kad su videli da se to razlepilo, rekli su mi da ne mogu u toj jakni da idem i da ne mogu da dobijem broj. Ostavili su mi mogućnost da dođem sutradan sa ispravnom jaknom. Kamp mi je bio prilično daleko, ali srećom tu su bili štandovi raznih organizatora trka, a među njima i jedan od naših ljudi iz Srbije. Zamolila sam te ljude da mi pozajme jaknu i uz pomoć nje sam ipak tog dana podigla broj. Naravno kupila sam jaknu, poučena iskustvom od ranije. Naime, dešavalo se da u toku trka, na nekoj kontrolnoj tački izvrše naknadnu proveru i diskvalifikuju trkača ako nema kod sebe svu neophodnu opremu.

Mislite da minut kašnjenja ništa ne menja? Hm…

Uz sve te mukotrpne pripreme, našoj maratonki se na kraju desilo da je diskvalifikuju već na trećoj od ukupno 17 kontrolnih tačaka i to zbog prilično bezveznog razloga.

– Na svakoj trci imaš limit do kada moraš da dođeš do svake od kontrolnih tačaka. Ako kasniš desetak minuta, na većini trka to nije problem, ali ako kasniš nešto više od toga, oni smatraju da ti nemaš šanse da do sledeće kontrolne tačke stigneš u limitu i onda i tebe liše muka da ideš dalje, jer svakako nećeš završiti. Na treću kontrolnu tačku na Monblanu stigla sam sa zakašnjenjem od svega jednog minuta i oni su me diskvalifikovali! I to ne bih ni zakasnila nego sam ja stajala da slikam. Đavo me terao da zabeležim neku fotografiju dok se još kao vidi, jer krenuće noć… Ta glupa greška koštala me je trke. Znala sam da je tih prvih 50 km na Monblanu malo teže i trebalo je da trčim, ali nisam razmišljala. Mogla sam da fotografišem sledećeg dana. Kasnije su čak i limiti malo tolerantniji, dok baš u startu oni puno ljudi eliminišu. Malo sam videla od Monblana, ali sam zato naučila još jednu važnu lekciju.

Nemamamo markacije, ali zato imamo buhtle i kikiriki!

Među teškim trkama izdvaja se i ona u Poljskoj, na kojoj je Ljljana, zbog loše organizacije, definitivno spoznala da su njene sposobnosti daleko veće nego što je mogla i da nasluti.

– Išli smo opet Nikola Minić i ja u mesto Šlak Orlih Gnjazd. Trka se završavala u Krakovu, 161,8 km dalje. I ovde se kretalo uveče, pa su nas hvatale dve noći. Imali smo brifing pred trku i oni su nam rekli da ćemo negde na stotom kilometru dobiti topli obrok, da će biti mogućnosti da se presvučemo i da će oni kojima je potreban san, tu moći malo da odspavaju. Bilo je jasno da će nam san biti potreban, jer su dve noći u pitanju, pogotovo što smo mi došli iz Srbije. Taman što smo stigli, pa smo na trku i krenuli tako umorni od puta i nenaspavani. Trka je bila okej. Sećam se da je jedan deo bio prilično težak, jer smo nekih 20 km išli po pesku. Nije bilo šanse da ga izbegnemo, jer je sa strane bilo neko bagrenje i šiblje sa mnogo trnja. Tu je trčanje bilo nemoguće. U ostatku puta nije bilo nekih preterano zahtevnih delova. Uglavnom je sve ravno, ima dosta asfalta, prolazi se kroz neka sela. Markacije su bile jako loše, što bi bio veliki problem da sa mnom nije bio Nikola koji je imao sat sa učitanom mapom. U to vreme ja još nisam imala takav sat. Dešavalo se da i pored toga omanemo put, pa da moramo da se vratimo. Uz to, oboje smo baš bili pošizeli, jer su na svakoj okrepi bili samo slatkiši. Telo ti vapi za slanim, a nama se nude blanširani kikiriki i nekakve buhtle. Značila nam je i korica hleba umočena u so, malo soka od paradajza, bilo šta što bi nam povratilo elektrolite, ali ništa od toga. Muke žive – gladan si, a ne možeš da jedeš.

Kad ti celer izađe na nos

I konačno su Ljiljana i Nikola došli do tog stotog kilometra i mesta predviđenog za okrepu. I imali su šta da vide! I da omirišu!

– Organizatori su bili smešteni ispod nekog nadvožnjaka. Postavili su par klupa, a u ogromnom kazanu skuvali su nekakvu čorbu, šta li. Znam da je celer strašno mirisao. Ja sam vegan i volim povrće, ali ono nije bilo nikakvo. Verovatno je hiljadu puta bilo podgrevano i bilo je grozno, muka mi je bilo i od samog mirisa. Sipala sam i pojela malo toga… Pitamo Nikola i ja za presvlačenje, kažu oni – pa eto te klupe. Pitamo gde možemo da odspavamo, a oni nam saopšte da tako nešto nije predviđeno, da im niko nije rekao da tu treba da se spava! Pa slamu da su bacili makar! To je bio oktobar, hladno, a mi umorni i nenaspavani. Nikola je imao želju i potrebu da odustane. Nisam mu ništa rekla, ali on je znao da ja ne mogu da nastavim sama zbog loših markacija, jer nemam sat sa mapom. Kad je video moje oči pune suza, pristao je da ipak nastavimo.

Foto: Pixabay

Ona spava, on štapove vuče…

Šteta što nastavak njihovog puta neko nije uspeo da snimi. Dobro bi došli takvi kadrovi za neki dokumentarac o granicama ljudske izdržljivosti.

– Hodala sam kao pijanica, duša mi je spavala. Sećam se da nas je dok smo išli kroz neku šumu i brdašca, jedan deo puta pratila mala slatka lisica. Valjda je očekivala neku hranu, ali nismo je ni sami imali. Onda smo sišli u neko selo, gde je put bio asfaltni i savim okej. Bili smo baš premoreni, ja pogotovo. Nikola se čak nekako i držao. Uzeli smo kofein ne bi li nas to održalo budnima, ali nije vredelo. On je svako malo vukao svoje štapove da bi me probudio, jer sam ja hodala i skretala ukoso. Kad primeti da ću da upadnem u šanac, on počne da vuče štapove da me probudi. U 2-3 navrata smo stajali na plastičnim autobuskim stajalištima sa klupama da se tu odmorimo na par minuta, ali nismo mogli dugo da izdržimo, jer nam je bilo hladno. Gledala sam usput ljude koji su brali pečurke jer je već bio svanuo dan, a meni je tako bilo krivo što nemam snage da i ja to radim.

U nekom momentu konačno su stigli su do mesta u kome je Nikolina tadašnja devojka iznajmila smeštaj.

– Ostalo nam je bilo još oko 20 km do kraja. Otišli smo u smeštaj, istuširali se, odspavali nekih sat i po, ona nas je probudila i onda smo otišli da završimo trku. Stigli smo u limitu, ali smo se namučili bez potrebe. Da smo imali dva dana umesto dve noći ili da smo bar imali mogućnost da se odmorimo, sve bi bilo drugačije.

U zmijskom leglu

Ubedljivo najopasnija situacija u kojoj se Ljiljana našla trčeći maratone bila je ona na Jahorini, kada su ona i njen prijatelj imali bliski susret sa bikovima.

Da situacija nije naivna svedoči činjenica da je istog dana jednog nesrećnog čoveka bik ubio.

– Trčala sam dva puta Jahorinu. Te prve godine, staza je bila duga 125 km. Išli smo drug Željko Zeljković i ja, isto smo kretali noću iz Višegrada. I sama noć je bila jeziva. Penjali smo se preko Trebevića po kamenju i stenama, a ja sam u jednom trenutku postala svesna činjenice da zmije izlaze da love od 6 uveče do 1-2 noću, a to je bio baš taj period. Mi smo golim rukama hvatali te stene po mraku nadajući se da nećemo uhvatiti nešto drugo. Uz to, držali smo se za sajle, ništa nije bilo obezbeđeno. Ako se pustiš, ode ti!

Ljiki, ne gledaj levo!

Sa Željkom Zeljkovićem na Jahorini

Nekako se i ta horor noć završila i osvanuo je lep i miran dan. Ništa nije ukazivalo na potencijalnu opasnost.

Ali avaj…

– Trčimo mi kolskim zemljanim putem, a s naše leve i desne strane je šuma. Odjednom shvatamo da su nešto dalje ispred nas na putu krave, da trčimo direkt ka njima. Kažem ja Željku kako ne želim da prođem kroz krdo, jer ne znam da li su samo krave u pitanju ili ima i bikova, iz daleka ne možeš da prepoznaš. Polako mi trčimo i ja u jednom trenutku stanem i kažem „Žeksi, ja mislim da su ono bikovi i ja neću da idem“. Međutim, on krene da me ubeđuje da nastavimo. Ne znam koliko je to naše ubeđivanje trajalo, ali u jednom trenutku, taman kad sam se premala da pristanem da ipak nastavimo, spazimo da bik kreće kopitom da kopa zemlju. Zna se šta to znači. Kad smo nas dvoje zaždili desno u šumu! Kako mi nismo polomili noge stvarno ne znam, Bog nas je sačuvao. Šuma ko šuma, rastinje silno naokolo, žbunje, izgrebali se, izudarale nas grane, no trčali smo kao sumanuti, Željko isped mene, ja za njim. Čujem ga kako me zove: „Ljiki, gde si?”, ja mu se odazivam i nastavljamo, jer čujemo kako se iza nas krše grane.

U jednom trenutku shvatili su da se iza njih više ništa ne čuje i Željko je izašao na put da izvidi situaciju.

Pročitajte još  DŽUDO KUP U SARAJEVU: Prvo evropsko finale za Tamiš, Natalija Novaković vicešampionka!

– I samo ga čujem kako kaže: „Ljiki, nemoj da gledaš levo!” Ja naravno pogledam, kad ogroman ušonja crni s preke stane stoji i gleda u mene. Sreća da nije imao želju da nas povredi. Izbezumili smo se!

Foto: Pixabay

– Nastavili smo da trčimo, probijali smo se preko neke vode, preskakali neku kapiju kojom je bila ograđena ogromna livada… Morali smo da se penjemo na neki zid kroz kleku koja nas je pošteno izbola i baš smo se namučili. Tu noć je poginuo čovek, ubio ga je bik, a dvoje trkača, devojka i dečko su morali da se popnu na drvo, jer su ih bikovi takođe jurili i zamalo stigli. Jedva su pozvali pomoć, jer kako oni uključe telefon, tako ta svetlost izbezumi bika i on jurne na drvo. Jedva su se spasli.

Uz sve te muke, Željko i Ljilja nisu uspeli da završe ovu trku. Ali ne zbog bikova.

– Zbog svih ovih peripetija, zakasnili smo na poslednju kontrolnu tačku. Verujem da bi nas ljudi sačekali, jer smo kasnili svega deset minuta, ali neko je valjda njima rekao da nema više nikog, a zapravo je trebalo da sačekaju nas i još jedan par trkača. No to bi se dalo rešiti, ali mi smo svakako nakon te kontrolne tačke rešili da odustanemo, jer nije bilo markacije i nismo znali kuda da krenemo. Zapravo, bila je markacija na jednoj banderi gore na kosini, ali se sa mesta na kome smo stajali nije videla. Putevi su odatle vodili i desno i levo i nas dvoje nismo znali koji je pravi. I na kraju smo seli tu i zvali organizatore da dođu po nas. To je bio 114. kilometar trke, još samo 11 nam je bilo ostalo. Nas dvoje smo hteli da završimo trku, ako treba puzali bismo samo da smo znali kuda.

Nije im bilo dosta bikova i zmija

I pošto je reč o ljudima koji ne odustaju tako lako, oni su se dogodine vratili da završe tu trku. Bili su spremni za još jednu turu zmija i bikova.

– Naredne godine trasa je bila promenjena i skraćena. Nije se kretalo iz Višegrada nego odmah sa Jahorine. Išlo se dosta uz staru prugu i kroz tunele. I tu smo isto imali hepening. Išao je još jedan drug sa nama – Milan. U jednom trenutku on je istrčao malo ispred nas, a nas dvoje smo trčkarali za njim. Kad ispred tunela Milan stoji i čeka. Priđemo mu i nema da fali: u tunelu – krave… ili bikovi! I mi u tom trenuku ne znamo šta da radimo, da ulazimo ili ne. Bio je jako topao dan i rešili smo na kraju da ipak uđemo. Imali smo štapove, pa smo rizikovali. Srećom, to su samo kravice bile koje su se tu malo sklonile od sunca. Tu trku smo završili bez problema.

„Maratonci“ trče jubilarni krug

Pančevca Željka Zeljkovića, s kojim često trči u poslednje vreme, Ljilja ga je upoznala još na svom prvom maratonu u Aradu.

– Tada sam u poznala i Mihala Šulju, odličnog trkača, koji sad živi u Bratislavi i Marinka Kneževića, takođe Pančevca, rodom uz Bosne. Jedno godinu, dve Željko, Mihal, Marinko i ja smo non-stop zajedno išli na trke. Tako smo i organizovali naše udruženje „Maratonci“ i sledeće godine ćemo u Pančevu organizovati jubilarni deseti maraton u Narodnoj bašti. Taj maraton je pokrenuo Ninoslav Rašković, Pančevac. On je pravio prvi i drugi, a treći je zvanično predao nama, jer se on preselio s porodicom u Nemačku i nije više to mogao da radi.

I tako, uz sve maratone koje sama trči, Ljilja, kao predsednica udruženja „Maratonci“ sa svojim timom svake godine, prvog vikenda u avgustu, organizuje i naš Pančevački maraton. Na njemu jedino ne stiže da trči, ali ovog avgusta je to učinila, jer je jurila svoju stotu trku.

A ona se desila tog 28. avgusta u Zagrebu.

– Bila sam i srećna i tužna. Moj suprug i ja smo imali plan kako će to da izgleda i kako ćemo to da proslavimo, ali nije bilo suđeno… I tako, emocije su bile podeljene. Na stazi su me vukli Željko i još jedan dobar drug iz Beograda, Vladimir Kolić, i hvala im, značilo mi je to puno. Malo su me bile stigle emocije, ali na kraju sam bila okej…

Show must go on…

Već 11. septembra Ljiljana je istrčala i Bukovački maraton, a još nekoliko velikih trka je u planu.

Narednog vikenda će to biti Fruška gora, vikend posle toga, 25. septembra, državno prvenstvo na Kalemegdanu, gde će trčati 6 sati za Panoniju.

Već 10. oktobra bi trebalo da se održi Novosadski maraton, prijavljena je i za Jagodinski maraton u novembru, ima uplaćeno Skoplje, ali sve to, kako kaže, zavisi od korone, to jest od toga da li će epidemiološke mere dozvoliti održavanje maratona.

Upravo zbog kovida su i neki veliki planovi stavljeni na čekanje.

– Plan mi je da u Italiji istrčim deset maratona za deset dana. Takođe, ostala su mi još dva od šest najvećih svetskih maratona, a to su Njujork, Boston, Čikago, Tokio, London i Berlin. Nisam istrčala još Boston i Tokio, ali planiram, čim se stvore uslovi. Želja mi je i plan da istrčim punih 100 maratona i punih100 ultri. Korona me koči, inače mi realno treba plafon 4 godine za to. Volela bih da i broj istrčanih polumaratona zaokružim na 100, jer i njih imam oko osamdesetak. Pošto sam se okušala malo u triatlonu i odradila sprint i olimpijski triatlon, zanima me „ajronmen“, koji podrazumeva 3,8 km plivanja, 180 km vožnje bicikla i trčanje maratona. Uz dobar trening i bolji bicikl, mislim da bih mogla savladam taj izazov.

Nema „DA LI?”, već samo „KADA?”!

A kad smo kod treninga, pitali smo Ljilju kako izgleda priprema za neku težu trku.

– Lično, a mislim da imam pravo na mišljenje, smatram maraton ubedljivo najtežom trkom. Kad su ultramaratoni i trke od 24 sata u pitanju, ti imaš mogućnost i da šetaš i da legneš da odspavaš i da odeš na masažu. Kad trčiš maraton, gde je limit pet sati, ti nemaš prostora za tako nešto. Bez obzira na to da li je kiša, grad ili sunce, ti trčiš. Mislim da dobro trčim i ultre i maratone zato što sam u glavi jaka. Kad startujem, kad krene trka, kod mene nema dileme DA LI ću da završim, samo je pitanje KADA ću da završim.

– Samo tri trke u životu nisam završila: Jahorinu sa bikovima, mada Željko i ja sigurno ne bismo odustali da je bilo markacije; nisam završila Vitošu od 100 kilometara, zato što je organizator zbog užasnog nevremena prekinuo trku na 45-46. kilometru, koji sam ja već bila prešla, pa mi je priznat rezultat i nisam završila ultramaraton u Aradu od 50 kilometara zbog stomačnog virusa koji me je zadesio baš tokom trke. Izdržala sam trideset kilometara, ali na kraju sam dehidrirala i morala sam da odustanem.

Ako misliš da su maraton dve „polutke”, grdno se varaš!

Za kraj, zamolili smo ovu iskusnu maratonku za nekoliko saveta onima koji se tek spremaju da istrče svoj prvi maraton.

– Ako neko ima želju da se oproba u polumaratonu ili maratonu, što da ne, ali zna se kako se ide. Ne možeš da trčiš deset kilometara mesecima ili godinama i da onda kreneš na maraton. Mislim da svako ko trči stalno deset kilometara može „polutku“ da izvuče bez problema, da ni ne oseti. Ali ne sme niko da se zavarava da je maraton samo još jedna „polutka“ – jer nije. Jako lako može da se desi da se na tridesetom kilometru potrošite skroz – da potrošite sve šećere, da nemate snage više ni da hodate, a kamoli da trčite. Mislim da je bitno da se ljudi spremaju, da iščitaju na internetu tuđa iskustva ili da nađu nekog ko će im pisati treninge. Nije nužno istrčati više od 34-35 kilometara pre prvog maratona. Savet je da se ne trošite, da ne idete pun gas, da štedite sebe i da idete ispod svojih mogućnosti. To je prvi maraton i mora da se oseti, a posle je već lako.

Obuj veće patike ili ode nokat…

I oprema je takođe veoma važna.

– Nikada ni na koju trku, a naročito ne na maraton ne ići u novim patikama! Patike moraju biti najmanje za broj ili dva veće od broja koji inače nosite, jer noga otekne. I ja sam svoj prvi polumaraton trčala tako što sam ostala bez nokta na nožnom palcu. Patika je bila knap, pa je nokat od silnog udaranja pomodreo i otpao. Vazelin, sudokrem ili Pavlovićeva mast se obavezno mažu na pregibe. Ako se trči u majici na bretele, jako lako može da dođe do ojeda ispod pazuha, pa sve to treba namazati. Ako muškarci nose majice koje se pomeraju, odnosno nisu skroz uz telo, hanzaplastom ili vazelinom treba da zaštite bradavice. Na prepone isto vazelin. Devojke ako su bucke treba da namažu butine i bolje je da u tom slučaju nose helanke, a ne šorts. Treba da imate uz sebe dekstrozice za svaki slučaj, ako zatreba brzi šećer, a nije zgoreg nositi i flašicu vode…

Sada je svima uveliko jasno zašto bi životna priča Ljiljane Tasić mogla da se pretoči u sjajan roman. Toliko je još trka ostalo neispričano: Berlin, Košice, Palić, Amsterdam, Novi Sad, Fruška Gora, Niš, Plitvice, Pula, Split, Temišvar, Skoplje, Istanbul, Stara planina, Moskva…

Ljiljana Tasić još jedna je među armijom ljudi koji dokazuju da će vam život biti tačno onoliko bogat, inspirativan i sadržajan koliko ste vi spremni da se oko toga potrudite. Njen nesavršeni pršljen mogao joj je biti savršen izgovor da godine provede u fotelji pred televizorom.

Ali ona je izabrala da sledi svoju strast, trčeći brže od svakog „nemoguće“ i „nema šanse“ i navodeći nas da se i sami zapitamo koja je to naša staza koja nas celog života doziva, dok mi od nje pokušavamo da pobegnemo.

Možda je vreme da se, poput Ljilje, jednog jutra probudimo, dohvatimo te neke svoje patike ili drugi rekvizit u skladu sa sopstvenim snom i da jednostavno krenemo.

Izgleda da nakon tog prvog koraka, ionako sve postaje magija.

Fotografije: Ljiljana Tasić, privatna arhiva

Copyright © 2021 zdravopancevo.rs. All Rights Reserved/Sva prava zaštićena. U slučaju preuzimanja, prethodno pogledajte Uslove korišćenja.
Podeli: