TOMISLAV SIVIĆ, FUDBALSKI TRENER: Sa „Željom” do srpske elite

U fudbalski svet krenuo je sa severa. Rođen je 29. avgusta 1966.godine, na severu naše zemlje, u Subotici. Igrao je za tamošnje klubove Bačku i Spartak, a potom se otisnuo još severnije – na Island i Farska Ostrva. I baš tamo, na severu Starog kontinenta, započela je jedna lepa fudbalska priča koja traje i danas.

Put do uspeha često je posut trnjem, što je na svojoj koži osetio i junak naše priče. Ipak, strpljivo je gradio svoju karijeru, išao je za svojim ambicijama, a neospornim znanjem i stručnošću, ali i vaspitanjem i manirima, dospeo je do toga da sada bude jedan od najcenjenijih fudbalskih stručnjaka koje naša zemlja trenutno ima. Gospodin na terenu i pored njega – Tomislav Sivić.

Ljubitelji fudbala u Pančevu, ali i svi pravi prijatelji sporta u gradu na Tamišu i njegovoj okolini imaju tu sreću da rad ovog iskusnog i uspešnog trenera prate na delu. A kako on to radi najbolje pokazuje plasman Fudbalskog kluba Železničar, na čijem je čelu stručnog štaba upravo Tomislav Sivić. Posle prvog dela sezone u Prvoj ligi Srbije, „dizelka” je na deobi drugog mesta, sa realnim izgledima da na proleće ostvari najveći uspeh i ispuni san generacija Pančevki i Pančevaca i postane član srpske fudbalske elite.

Lion, ali zamalo

– Malo ko zna da sam kao igrač bio na pragu francuskog Liona. Tačnije, prošao sam probu, sve je bilo dogovoreno, a onda je usledila teška povreda. Saigrač mi je na treningu pokidao mišić. Ostao sam na ulici, vratio sam se u Jugoslaviju u kojoj je počeo da besni rat ...– priseća se Sivić ne baš lepih trenutaka iz svoje karijere.

Izbora nije bilo mnogo. Životni put ponovo ga je usmerio ka Farskim Ostrvima gde je proveo narednih šest godina. Bavio se fudbalom, naravno, ali najpre kao igrač-trener.

Neprijatnosti sa Piksijem

– Posle trideset i pet godina moj klub B 36 osvojio je titulu prvaka ove zemlje, pa je tu negde i počela moja trenerska karijera. Imao sam sreću da je za vreme mog boravka na Farskim Ostrvima reprezentacija naše zemlje čak tri puta gostovala tamo. Tada sam upoznao Miljana Miljanića i Batu Bulatovića. Eto šta je život, tamo na severu Evrope, upoznao sam ljude koji su me vratili u srpski fudbal. Preuzeo sam nacionalnu selekciju do 17 godina, bila je to sjajna generacija momaka rođenih 1988. godine, koju su činili Miralem Sulejmani, Stevan Jovetić, Miloš Bosančić, Nenad Marinković i mnogi drugi. Tri godine sam proveo u Fudbalskom savezu, a onda sam dobio poziv iz Smedereva da preuzmem istoimeni tim. Ušao sam u neprijatni odnos sa tadašnjim predsednikom saveza Draganom Stojkovićem Piksijem, nije mi dozvoljavao da idem, ali Smederevci su mi davali nekoliko puta veću platu… Proveo sam lepih godinu dana u ovom klubu, to mi je bio prvi seniorski posao u Srbiji. Igrali smo i u Intertoto kupu – premotava kadrove iz prošlosti naš sagovornik.

Pročitajte još  INTERVJU: Ivona Japundža – Kosovka devojka na fudbalskom terenu

Mađarska bajka

Imao je kratku epizodu u Voždovcu, usledila je potom i pauza u radu, a onda je došao poziv koji je promenio sve. Počela je da se piše najlepša fudbalska bajka, gotovo nestvarna priča…

– Imali smo jako težak raspored na početku prvenstva dok sam bio u Voždovcu. Crvena zvezda, Partizan, Smederevo, Banat, pa je usledio i otkaz. Nisam radio neko vreme, bio sam bez kluba, a onda je jedan moj drugar došao da me pita da li me zanima mađarska druga liga. Odbio sam u prvi mah, potom sam ipak otišao na razgovor, ali kada sam video stanje u klubu zahvalio sam se i predsedniku. Čovek je bio uporan, došao je sutradan kod mene u Suboticu i ponudio mi ugovor na tri godine, sa odličnim uslovima. Tako sam se obreo u Kečkemetu, stotinak kilometara od mog rodnog grada, gde sam napravio pravi fudbalski bum – počinje Sivić priču o ovom poglavlju svoje karijere.

Kečkemet za 97 godina postojanja nikada nije igrao u Prvoj mađarskoj ligi, a otežavajuća okolnost bila je i ta što je i Ferencvaroš najveći klub u ovoj zemlji te godine igrao u drugoligaškom društvu, bio je izbačen iz elite pa je želeo ekspresan povratak

– Verovao sam u uspeh, pobedili smo u Budimpešti sa 2:1, pred 12.000 navijača, ušli smo u elitu, taj mali Kečkemet je na kraju imao čak trinaest bodova više od velikog Ferencvaroša. Nažalost, kako to obično biva i kako se uspeh teško oprašta, odjednom su počeli da se mešaju neki drugi ljudi u rukovođenje klubom, nije mi se to sve dopalo pa sam otišao – prepričava doživljaje ovaj fudbalski globtroter.

Ceo grad skandirao njegovo ime

Usledio je povratak u zemlju, novi posao ponovo je bio u Fudbalskom savezu, preuzeo je generaciju momaka rođenih 1992. godine. Prvi je u reprezentaciju pozvao Filipa Kostića, Nemanju Gudelja, a bili su tu i sadašnji prvotimci Železničara Aleksandar Kovačević, Đorđe Šušnjar i mnogi drugi.

– Život zaista ume da ispiše najčudnije romane. Kečkemet je posle mog odlaska uložio mnogo novca u tim, preko milion evra, a bio je na poslednjem mestu na tabeli. Prijatelji su mi pričali, ceo grad je skandirao moje ime, navijači su želeli da se vratim… Bio sam sa reprezentacijom u Sofiji, ali to predsedniku Kečkemeta nije smetalo. Za četiri i po sata je stigao iz Budimpešte. Znao sam šta to znači. Postavio sam svoje uslove i usput dodao: „A šta ako osvojimo kup”. Bledo me je pogledao, u neverici šta čuje, ali pristao je na sve. Nije mi bilo lako, opet sam se zamerao sa ljudima iz našeg saveza, ali otišao sam. Vratio sam se u Kečkemet. Čim sam došao, posle par dana, dobili smo Honved, opstanak mi je bio jedini cilj, takmičenje u kupu me tada još nije ni zanimalo – dodaje Tomislav.

Pročitajte još  DŽUDISTI TAMIŠA NIŽU USPEHE: Deset medalja na međunarodnom turniru u Beogradu

Sudbonosni datum

Ako život piše romane, onda fudbal ispisuje najlepše životne  priče. Utakmica po utakmica, pobeda po pobeda… a onda je došao taj 17. maj 2011. godine. U finalu Kupa Mađarske, na stadionu „Ferenc Puškaš” u Budimpešti, za veliki trofej borili su se „mali” Kečkemet i „veliki” Videoton, prvak koji je želeo duplu krunu.

– Pobedili smo sa 3:2, ma bila je to ludnica. Nešto neopisivo. Ali verujte, znao sam. A znate kako? Moj tadašnji kondicioni trener ima dva sina koja su rođena 17. maja, ali ne iste godine. On mi je rekao: „Nema šanse danas da izgubimo!”. I ja sam bio siguran, verovao sam mu. Doneli smo trofej Kečkemetu na njegovu stogodišnjicu postojanja – ponosno priča heroj fudbalske Mađarske Tomislav Sivić.

Kazna zbog izjave izvučene iz naftalina

Došlo je vreme za novi rastanak. Želeo je junak naše priče nove izazove. Tražili su ga gotovo svi mađarski klubovi.

– Tri puta sam pregovarao sa čelnicima Ujpešta. Na poslednjem razgovoru, gazda Belgijanac dovede nekog svog prijatelja iz stručnog štaba i on počne da me ispituje, te ko će ti igrati, te ovo, te ono i ja puknem i odem. Preuzeo sam mali Pakši, klub u kome su oduvek igrali samo Mađari, ja sam bio jedini stranac. Voljom žreba, u prvom kolu igrali smo baš protiv Ujpešta i to na njegovom terenu. Šta mislite, koji je rezultat bio? 0:6. Trener Ujpešta je bio upravo gospodin koji mi je postavljao razna pitanja. Posle te epizode otišao sam u Diošđer iz Miškolca, takođe mali klub koji je napravio veliki uspeh. U finalu Liga kupa pobedili smo s 2:1 nikad jači Videoton. Ta utakmica je proglašena za najbolju u toj deceniji. Bio je to evropski nivo fudbala, zaista. Samo sedam dana kasnije, na programu je bilo finale Kupa Mađarske protiv Ujpešta. I šta se događa? Neko je izvukao neku moju izjavu od pre ko zna koliko vremena i Fudbalski savez Mađarske me kazni da ne mogu da vodim meč. Tri dana pre utakmice. Tada je deset hiljada ljudi, navijača, sa mojim maskama na licu, krenulo ka savezu zahtevajući da mi skinu kaznu. Utakmicu sam pratio iz lože, izgubili smo na penale – s ponosom u glasu prepričava najsvetlije trenutke sada šef stručnog štaba pančevačkog Železničara.

Pročitajte još  PRVENSTVO SRBIJE U KARATEU: Vicešampionska titula stigla u Pančevo

Novi vruć krompir

Novi povratak u Srbiju, značio je i novi povratak u Fudbalski savez. I ponovo je prihvatio „vruć krompir”.

– Preuzeo sam mladu reprezentaciju, svetske prvake sa Novog Zelanda. Bio je to najteži posao, nosio sam 300 kilograma na vratu. „’Ajde, Tomislave, nemoj da uspeš sa ovom ekipom, pa ćeš videti šta će ti se desiti”, mislio sam u sebi. Nije bilo lako, nimalo, ali uspeli smo da se plasiramo na Evropsko prvenstvo, a onda sam smenjen, u isto vreme kada i Slavoljub Muslin. E, tada je počeo pravi pakao. Odjednom, sva vrata su za mene bila zatvorena. Pregovori sa mnogim klubovima bili su „minirani”. Nisam imao kud. Ostao sam bez posla, bez prihoda, a sin i ćerka studenti u Budimpešti… Prihvatio sam poziv Tise iz Adorjana, odradio sam jednu sezonu u četvrtoj ligi, ali više nisam mogao. Morao sam da dođem malo do daha. Čovek je pošteno platio, ja sam odradio i to je to. Poziv Novog Pazara sam oberučke prihvatio, pa iako smo bili poslednji u Superligi, uspeli smo da preteknemo glavne konkurente i da kroz baraž duele sa IMT-om obezbedimo opstanak. Epizoda u niškom Radničkom neslavno se završila, ispali smo od malteškog kluba na pravdi Boga, ali i to je fudbal. Posle takvog poraza nema dalje, moraš da odeš – iskreno govori Sivić.

Ivan Adžić i Tomislav Sivić

A sada – Železničar

A onda je, na radost fudbalskih navijača u Pančevu, prihvatio ponudu Železničara. Debi na klupi „dizelke” počeo je porazom u Inđiji, ali onda je usledila fenomenalna serija od čak deset mečeva bez poraza.

– Došao sam u teškom momentu, ekipa je bila u lošem stanju, a ambicije visoke. Igrali smo u grču, nismo imali pravo na grešku. Ali momci su sjajno odradili zadatke, pa smo prvi deo sezone okončali uspešno. Proleće je uvek teže od jeseni, svesni smo toga, pa zato ćemo morati još jače da radimo. Ono što je sigurno, bićemo top spremni. Takođe, biće i promena u timu, nekim igračima ćemo se zahvaliti na saradnji, doći će pojačanja. Momci su dobili plan individualnih treninga tokom pauze, kako bi spremno dočekali prozivku. Od 27. januara ćemo boraviti u Antaliji gde ćemo obaviti najvažniji deo priprema, a odigraćemo i nekoliko jakih kontrolnih utakmica. Verujem da ćemo se na proleće zajednički radovati – sa optimizmom zaključuje „Željin” prvi trener.

Tomislav Sivić – fudbalski gospodin, sa jasnim ambicijama i ciljem. Čovek koji zna kako se pobeđuje. Zato mu treba verovati.

Copyright © 2021 zdravopancevo.rs. All Rights Reserved/Sva prava zaštićena. U slučaju preuzimanja, prethodno pogledajte Uslove korišćenja.
Podeli: