GODIŠNJI KONCERT „ABRAŠEVIĆA“: Kad „krševi“ pokažu kako se voli maestro – srce igra, oči plaču, zidovi se tresu

Jedan od najemotivnijih koncerata koji se u našem gradu dogodio u ovom milenijumu, ako ne i duže, svakako je godišnji koncert Kulturno-umetničkog društva „Abrašević“, priređen u dvorani Kulturnog centra, u sredu, 8. decembra.

Ako uzmete u obzir činjenicu da je koncert bio posvećen dugogodišnjem umetničkom rukovodiocu „Abraševića“ Goranu Mitroviću, koji je iznenada preminuo pre nepuna dva meseca ne dočekavši 52. rođendan, onda je jasno otkuda tolike emocije.

Goran Mitrović, foto: KUD Abrašević

– Svako kulturno-umetničko društvo godišnji koncert dočekuje sa nestrpljenjem i radošću, a mi smo ovaj naš dočekali s tugom i prazninom u srcima i stvaralačkom radu. Naime, kao što je većini poznato, 16. oktobra nas je napustio veliki umetnik, koreograf i prvak nacionalnog ansambla „Kolo“, neponovljivi i za igru rođeni Goran Mitrović. Ovo je ujedno i naš omaž upravo njemu koji je utkao sebe u naš ansambl i ostavio jedinstven trag ne samo u njemu, već i celoj nacionalnoj kulturi i umetnosti kao njihov vrsni poznavalac i čuvar – poručili su članovi „Abraševića“ na početku večeri.

Na koncertu su se predstavili svi ansambli „Abraševića“ – od pačića do veterana, a između koreografija prikazivane su kratke video-projekcije u kojima je predstavljen Goran na delu – u sali i na turnejama, među svojim igračima.

Mnogi od njih govorili su o svom odnosu sa Mitrovićem koji im je bio i mnogo više od učitelja.

Mitrović: „Jedini prijatelji u sali smo vam bol i ja!“

Goran Mitrović je rođen na Bogojavljenje, 19. januara 1970. godine u Beogradu. U ansambl nacionalnih igara „Kolo“ primljen je 1990. godine, a 2006. je dobio status prvaka tog ansambla.

– Bio je umetnik nad umetnicima. Živeo je da bi igrao i igrajući je i napustio ovozemaljski svet. Nama, njegovim učenicima, u amanet je ostavio da vredno radimo, da negujemo i očuvamo njegove koreografije, njegove reči i sve ono na čemu je zajedno sa nama, požrtvovano i sa mnogo ljubavi radio svih proteklih godina. Goran je često umeo da nam kaže: „Vaš jedini prijatelj u sali smo bol i ja.“ I zaista je bilo tako. Nema tog mišića koji nije igrao na njegovim probama. Čak i kad ništa više sem bola niste osećali, srce je to koje bi nastavilo da igra i do samog kraja probe prati sve jači i brži Goranov tempo – moglo se od igrača čuti tokom večeri.

Pročitajte još  U PETAK U DOLOVU: Predstavljanje književnog i režiserskog prvenca Živana Pujića

Ovako je to izgledalo:

 

Nije pristajao na manje od savršenog

Goran, kako kažu u „Abraševiću“, nije delio folklor na profesionalizam i amaterizam.

– To ga je vređalo. Za njega je igrati folklor bio čist profesionalizam i uopšte ga nije zanimalo da li je to ansambl „Kolo“ ili „Abrašević“ Pančevo, da li su to odrasli ljudi ili deca sa 15, 16 ili 17 godina, koliko su imali današnji članovi prvog ansambla kada je on ušetao u salu i započeo svoj rad sa njima. Nije pristajao na manje od savršenog i zato oni večeras svaku njegovu koreografiju igraju srcem, a ne nogama i imaju osmeh profesionalca, a ne amatera. Njihove oči plaču, ali srcem se raduju, jer stoje sa ponosom baš onako kako ih je Goran učio.

Otkud „krševi“ u prvom ansamblu?

Goran Mitrović je na poseban način prenosio svoja znanja. Kažu da nije bilo tog netalentovanog igrača kojeg on nije naučio vrsnim koracima i pokretima.

– Voleći ovu umetnost davao je poseban ritam sviranjem u tapan i bacao na pod igrače prvog ansambla iscrpljene od igre, dok bi on samo zavrteo prut, u svom scenskom maniru, kao kauboj pištolj, dunuo u njega i rekao: „Ovo je krš“. Pa otuda naziv našim momcima i devojkama „krševi”, koji ste sigurno imali priliku da čujete mnogo puta – objašnjeno je na koncertu.

 

Upravo ti Goranovi „krševi“ izveli su na samom početku koncerta igre iz okoline Beograda.

To je poslednja koreografija koju je baš Goran sa njima postavio i ostavio u amanet budućim generacijama „Abraševića“ da je prenose s kolena na koleno i da tako omoguće njegovo prisustvo na sceni još dugo, dugo.

Pala i premijera

Izdvojila se i koreografija koju je prvi ansambl premijerno izveo na koncertu, i to uz pratnju hora Muzičke škole „Jovan Bandur“ pod dirigentskim rukovodstvom Jelene Miljević – „Go pratile dedo“.

Reč je o koreografiji Dobrivoja Putnika, koji je nekoliko decenija, do samog kraja života, bio umetnički direktor pančevačkog „Abraševića” i jedan od osnivača nacionalnog ansambla „Kolo“.

– Godinama se ova koreografija nije našla na našem repertoaru, a upravo je Goran bio taj koji je ju je ponovo oživeo i vratio na scenu sa željom da je i mi amateri izvodimo uz horsku pratnju – istakli su igrači prvog ansambla.

Možda najveći aplauz i ovacije publike izmamile su energične i zahtevne igre iz Vranja, koje je prvi ansambl izveo dušom, srcem i svim ikad od Gorana naučenim profesionalizmom.

 

Nastupili i gosti iz Valjeva

Na koncertu su nastupili i gosti iz KUD-a „Abrašević“ iz Valjeva i to ne slučajno. Prvi godišnji koncert pod rukovodstvom Gorana Mitrovića za pančevački „Abrašević“ bio je upravo nastup sa kolegama iz Valjeva.

Takođe, Mitrović je često odlazio u taj grad na poziv predsednice Katarine Ašković kako bi svojim radom „utegao“ i drugi „Abrašević“. Gosti su izveli igre iz jugoistočne Srbije i iz okoline Vladičinog Hana, u koreografiji Vladimira Spasojevića.

Zakasnili na „kafu u četiri oka”

Na kraju večeri prisutnima se iskrenim, emotivnim govorom iz koga bismo svi mogli mnogo toga poučnog da izvučemo, obratila Lela Stojnov, predsednica „Abraševića“.

Pročitajte još  U PETAK U DOLOVU: Predstavljanje književnog i režiserskog prvenca Živana Pujića

– Nismo se Goran i ja baš lepo rastali. Kao i u svakom poslu, tako i u našem uvek imate nekih problema, a problemi stvaraju sitne svađe. Nešto smo se malo sporečkali i to nije bio prvi put. No, kad god se to dogodi, posle dan-dva, tri usledi poziv ili s njegove ili s moje strane da popijemo, kako smo mi to zvali – „kafu u četiri oka“. Sednemo negde u gradu i krenemo onako kao oštro i poslovno, a završimo uvek smejući se i prepričavajući naše doživljaje. Ovog puta se neki đavolji inat poigrao s nama pa se vreme do viđanja odužilo. I baš kada je trebalo da sednemo i da popijemo tu „kafu u četiri oka“, zakasnili smo. On je preminuo u subotu, a mi smo se dogovorili da se vidimo i rešimo sve probleme u nedelji nakon tog vikenda. On je otišao i ostali su samo velika praznina i veliki bol… Ostali smo jedno drugom nedorečeni i to je ono što najviše boli, bar mene. I zato želim da vam poručim da nikada sa svojim najbližima, sa svojom porodicom i saradnicima, ne ostavljate ništa nedorečeno. Život je kratak i iznenadi vas, vidite i sami kako. Verujem da on sad nas može da čuje i vidi i želim da ova sala sada zagrmi onako kako je on voleo da grmi Dom omladine na probama dok bi govorio: „Srušićemo ga sad!“.

I grmelo je. Pogledajte i sami kako i koliko. Čulo se sigurno do one druge pozornice, nebeske.

 

Sufinansirao

Grad Pančevo

Projekat: „Po kulturu autobusom”

Copyright © 2021 zdravopancevo.rs. All Rights Reserved/Sva prava zaštićena. U slučaju preuzimanja, prethodno pogledajte Uslove korišćenja.
Podeli: